Ponedeljak 19.8.2013.
 |
Zatekao sam se na Ilindan u Marićkoj kod Prijedora. To jedno od najvećih srpskih sela u mom zavičaju.
Tu se na ovaj dan, pored brvnare-crkve Svetog Proroka Ilije, stare 143 godine, održava narodno zborovanje. I dublje ono ponire u prošlost. Inače, prva crkva u ovom kraju sagrađena je između 1650. i 1670. godina. I mnogo prije, narod bi znao u koru kakvog naočitog hrasta urezati krst i uz sveštenika učiniti moleban i duhovno jačati kao da je u crkvi. Time započelo narodno zborovanje, a onda ojkača pjevanija, takmičenje i veselje po vascijeli dan i noć.
Čuveno je zborovanje i uoči Ilindana pored ove crkve. U potkozarskom kraju, uz narodni zbor na Preobraženje kod manastira Moštanica, ovaj u Marićkoj je ponajveći. Još tri crkve-brvnare, podignute 1870. godine, postoje u ovom kraju, u Jelićkoj, Busnovima i Rakelićima. Srbi su ovdje gradili ovakve crkve da bi ih, po potrebi, pred turskim zulumom i paljevinama, mogli noću brzo prenijeti na bezbjednije lokacije. Tako su čuvali svoj nacionalni identitet i pravoslavnu vjeru.
 |
Na svega nekoliko metara od crkve u Marićkoj nalazi se čuveni hrast lužnjak star oko šest stotina godina. Stručnjaci su 1989. godine utvrdili da ovaj džinovski hrast ima 589 godova. Visok je 33 metra i potrebno je oko dvadeset ljudi da ga obuhvati rukama. Kažu da potiče iz vremena Kosovske bitke. U prelomnim vremenima, pred ratove, narod se okupljao oko hrasta i tražio rješenje.
Kult hrasta privlači ljude odasvud. Nije slučajno da se baš oko njega održava veliki narodni zbor na Ilindan. Najstariji je to hrast u Republici Srpskoj i šire. Svake godine grom udari u nekoliko hrastova, ali u ovaj - nikad. Pamti i zna starina-hrast mnogo. Naročito mu prija ojkačka pjevanija, ona mu život nadahnjuje i daje snagu kroz vrijeme. Stari hrast lužnjak prirodno stari i ćuti. Poneko s njim na zboru nemuštim jezikom dugo u noć razgovara.
Na ulazu u crkvu-brvnaru u Marićkoj nalaze se dvodijelna velika hrastova vrata. Lijevo i desno krilo sačinjeni su od široke osnove višestoljetnog hrasta. Trebalo je bez ikakvih mašina, ručno obraditi i otesati tvrdo drvo tolike površine. Oko crkava-brvnara narod se okuplja da pronađe svoju dušu u eglenu i pjesmi, u radosti i ljudikanju sa drugima. Tu se zameće vjekovna ojkačka pjevanija sa bogatim rimovanim deseteračkim dvostihovima: Nema pjesme, nema davorije,/ dok ne ruknu stare brkajlije. Ili: Moj kolega do mene si prvi,/ svoje bi' ti natočio krvi. Pa onda: Vidi ti se po očima, mala,/ da se ne bi puno otimala.
U kasnim podnevnim satima, ulazeći u stoljetno hrašće oko crkve-brvnare, odmah sam, još iz daljine, čuo nesvakidašnju buku. Bješe to grozomorna zbrka razjapljenih muzičkih zvukova. Vidim, svuda razapeti šatori i šatre iz kojih preglasno izbija različita i preglasna muzika. Ko bi to mogao da nadglasa? Nema grupe ljudskih glasova koji bi to nadvisili.
Zatim, improvizovani bife-barovi sa nakinđurenim i polurazgolićenim mladim curama koje nude piće i drmaju se u ritmu tzv. popularne i svačije muzike. Iako je otvoren prostor u hrašću, muzika je toliko glasna da je nemoguće voditi normalan razgovor s onima koje nakon mnogo godina sretnete u živopisnom hrašću zavičaja.
Odasvud prasići i janjci na ražnju, sanduci, kutije i kištre raznoga pića, alkohola i piva na sve strane. Neka ih, mora svijet nešto pojesti i popiti, ali ta zgužvana tutnjava halabuke stvarala je lavinu koja se poput ništavila stropoštavala na zblanut svijet, i mlađi i stariji.
Ne vidjeh smiren osmijeh i blagost na licima hiljada prisutnih. Svi se i sami čude, i vide da to nije to, nije ono što su očekivali, ali su po nekoj inerciji i tradiciji došli na zbor u nadi da će okaditi i napuniti duše radošću pored hrasta lužnjaka. O ljepoti toga negdanjeg, donedavno divnog ojkačkog zborovanja priča se čak i u našoj dijaspori na drugim kontinentima.
Došao sam na ovaj narodni zbor da čujem izvornu ojkaču, da uskočim u staro kozarsko kolo, da punim plućima u lijepome pokretu i okretu previjenog, izduženog ili uvijenog živoga kola, zapjevam u uspomeni na oca pjevača neki od glasovitih dvostihova: Mala moja, brkovi ti crni,/ de ih imalo k'o baja zavrni. Jaoj, moja šezdeset i koja,/ nit' ih brojim nit' se mlađe bojim. Ovo je inače kraj gdje ojkača danas živi na svakom koraku.
 |
Pamtim ovaj zbor po vrhunski pjevanoj i igranoj ojkači, po ehu i odjeku u raširenom hrašću. Tu se gospodski orilo i nadgornjavalo, trsilo i junačilo, zaljubljivalo i otimalo. Zbor nije ako se dva nakostriješena momka-viteza ne potuku, pa kom opanci kom obojci. Obično zbog djevojke ili kakvog nevidljivog razloga i prestiža. A u ojkačkom kolu se natpjevava i prsi, vodi se pravi megdan stihovima - ko će ljepše i svježije rime odbrusiti. Kolo se širi, pjevanija bukti, stihovi kao grozdovi bujaju i šire se u jabučicama raspjevanih grla. Okupljeni narod ćuli uši, pa sve vidi i primjećuje, zna čija je pjesma najbolja, pa se dugo, do narednog zbora, o tome priča.
Kod manastira Moštanica, postoji Festival ojkače koji je zasnovao mnogovrsni kulturni djelatnik i poeta, vrijedni Simo Brdar, autor svjetski priznatog i nagrađivanog dokumentarno-umjetničkog filma na teme iz Potkozarja kroz vrijeme. Međutim, na Ilindan u Marićkoj kod Prijedora ni “o” od ojkače. Otjerali je šatori i ringišpili, buka i orljava trgovačkog i kvaziestradnog rasapa u hrašću. Došli neki mutni izdaleka trgovci i “menadžeri”, doveli đavolji rusvaj buke pred crkvu Svetoga Proroka Ilije. Razbježali se pjevači ojkače, ne pada im na pamet da zapjevaju, mnogi nisu ni navratili, ne mogu se natpjevavati sa urnebesom. A ojkača tokom godine živi u tom kraju, nije nestala, naprotiv.
I veče uoči Ilindana, kada silan svijet pristigne, isto raskorjenjivanje, ista gungula i šizma. Bar da je jedan od dva ilindanska dana posvećen narodnom kulturnom blagu - vjekovnoj ojkači po kojoj je ovaj kraj nadaleko poznat. To bi i te kako godilo i hrastu starom šest vijekova.
Tik uz crkvu, uz uski put koji obgrljuje hrastov gaj, nalazi se mjesno groblje, podignuti su gusti spomenici raznih veličina i oblika. Tu, uz same grobove trese i udara demonski džumbus oko crkve. Prevrću se kosti predaka i nedavno preminulih mještana. A živi narod šeta, lijepo obučen i namirisan, kao da niko od prisutnih nikada umrijeti neće, baš uz to groblje, uhvaćen u kliješta erosa i tanatosa. Hoda ukrug, jer nema kud, tim zborskim putićem uz grobnice i humke, poklopljen i prostrijeljen vražjim talabmasima i dernjavom zvučnika.
Osjeća se u vazduhu da je neko drugi mimo volje toga svijeta nabacio halucinantni jaram zvukova na vratove ljudi i hrašća. Hipnotisan i omađijan, pavši u samozaborav, kao da nije uz groblje, na moštima predaka, taj narod, ulovljen u klopku, utapa se u nadrealnu sliku i b(r)uku, uskomešan i pomiješan sa grijehom onih koji su dozvolili da se ovakva napast odigrava na Ilindan pored čuvene crkve-brvnare u Marićkoj. Na čelu sa najstarijim hrastom lužnjakom, sve marićko hrašće pokunjilo granje i krošnje, kao da suze-ljutice onih što su ih zasadili padaju na suvu zemlju žednu plača i molitve, oprosta i kajanja.
 |
Nijedan narod ne može opstati ni kulturno ni politički, ni vjerski ni duhovno, ni ekonomski ni istorijski, ukoliko sam sebe potire, svjesno ili nesvjesno, ukoliko sam sebi briše korijen zarad trenutnog ćara. Ojkačka pjevanija u hrašću u Marićkoj nije nekakva primitivna ludost, niti hir nekakvih pijanaca, već svijetla genetska šifra i snaga, vjekovna odlika i duhovni amblem srpskog roda na ovim prostorima. O tome svjedoči i stari hrast lužnjak.
Ukoliko barabe i mangupi, na fintu i prevaru, bezobzirno i mučki, zatiru sopstvenu baštinu na beslovesan način, uz nemilosrdni materijalni interes, onda je to apokaliptički znak duhovnog pada i kraja jednog podneblja. Ničim se ne može opravdati ovakva tragikomedija, sramotno pripremljen i organizovan narodni zbor, kojim se guši višestoljetna duhovna žila kucavica. Tome se mora stati u kraj. Onomad Petar Kočić zabilježi ojkaču koju i stari hrast lužnjak pamti: Teško časti kad robuje vlasti,/ tuđoj vlasti u vrijeme propasti!
Tekst Nenad Grujičić, preuzet iz Kozarskog vijesnika
